Ne znamo tačno kako je ova mlada Abesinska djevojčica završila na prodaju u Mekki niti nam je poznato njeno porijeklo, niti ko su joj roditelji. Tada je bilo mnogo dječaka i djevojčica, zarobljenih, arapa i nearapa koji su dovedeni na tržište da bi bili prodani.
Ona djeca koja bi pala u ruke nepravednih i loših vlasnika i vlasnica koji su ih iskorištavali da rade i najteže poslove odnosili su se prema njima na najgori način. Samo malu skupinu njih u toj groznoj okolini je očekivala sreća, koje su kupili dobri ljudi i odveli ih svojim kućama. Berekah, mlada Abesinska djevojčica je bila jedna od srećnih.
Spasio ju je jedan velikodusni čovjek po imenu Abdullah, sin od Abdul-Muttaliba.
Berekah je bila jedina sluga u njegovoj kući radila je sve poslove. Nakon što se Abdullah oženio sa Aminom, ona je pomagala i Amini u njenim poslovima.
Dvije nedelje nakon njihovog vjenčanja, priča Berekah: “Došao je Abdullahov otac njihovoj kući i predložio sinu da mora da ide na put sa trgovačkim karavanom za Siriju.
Amina se začudila i povikala: “Kako je to čudno! Kako će moj muž ići na putovanje a tek smo se uzeli, na mojim rukama su još tragovi od hene.”
Amina je teško podnjela Abdullahov odlazak, od velike tuge se onesvjestila. “Kada sam vidjela Aminu onako kako leži bez svjesti, kaže Berekah, povikala sam ‘O vlasnice moja!’Amina je tada otvorila oči i pogledala u mene, a suze su joj tekle niz lice, pa mi je rekla: “Vodi me u krevet, Berekah!”
Amina je provela dugo vremena u krevetu nije ni sa kim govorila, niti je gledala u nikog ko bi je posjećivao osim kada joj je došao u posjetu Abdul Muttalib, taj plemeniti i blagi starac.
“Dva mjeseca nakon Abdullahovog odlaska, Amina me pozvala jedno jutro, a njeno lice je sijalo od radosti, i rekla mi:”O Berekah, sanjala sam neki čudan san.”
Upitala sam: “Je li dobar,o vlasnice moja?” kaže Amina: “Vidjela sam u snu jaku svjetlost kako izlazi iz mojih prsa koja je obasjavala brda i doline u okolini Meke.” Pa sam ja rekla: “Da li osjećaš da si trudna, vlasnice moja?” “Da, Berekah, ona odgovori ali ja ne osjećam nikakvu neugodnost kao što ostale žene osjećaju.” “Ti ćeš roditi blagoslovljeno dijete koje će donjeti dobro,”reče Berekah.
Amina se jos uvjek osjećala usamljeno zbog Abdullahovog odlaska. Berekah je često bila uz Aminu i razgovarala snjom, pokušavala bi je nasmijati i razveseliti.
Nakon nekog vremena cijeli karavan se vratio iz Sirije ali bez Abdullaha. Kada je Amina čula tužnu vijest od zalosti se onesvjestila dok je Berakah, radijallahu anha, ostala uz nju. Niko nije živio u kući osim Amine i Berakeh. Ona ju je pazila i čuvala danima i noćima sve dok se nije porodila. Rodila je u noći kada su se nebesa sijala od Allahove svjetlosti.
Rodila je muško dijete i dala mu ime Muhammed.
Kada se Muhammed sallallahu alejhi ve sellem, rodio, Berekah je bila prva koja ga je držala u naručju. Nakon toga su dali Muhammeda sallallahu alejhi ve sellem, ženi po imenu Halima kod koje je živio pet godina i koja ga je dojila, živjeli su na selu. Nakon pet godina doveden je nazad u Meku , Amina i Berekah su ga dočekale s ljubavlju i radosne njegovom povratku. No međutim, ubrzo poslije toga je i Amina umrla, tako da je Muhammed ostao siroče, bez oca i majke.
Berekah je onda živjela sa Muhammedom u kući s djedom Abdul Muttalibom.
Nakon dvije godine Abdul Muttalib je preselio na ahiret pa je Berekah odlučila da ide sa Muhammedom sallallahu alejhi ve sellem, živjeti kod njegovog amidže Ebu Taliba. Tu ga je čuvala i pazila sve dok nije odrastao i oženio se sa Hadidžom radijallahu anha.
Berekah je onda presla i živjela s njima u kući koja je pripadala Hadidži. “Nikad ga nisam napustila niti je on mene nikad napustio”, kaže Berekah. Jednoga dana Muhammed sallallahu alejhi ve sellem, ju je pozvao i rekao: “Ja Ummah! (zvao ju je majko), ja sam sad oženjen a ti si jos uvjek neudata, šta misliš ako bi neko sad došao i pitao te da se udaš za njega?”
Berekah je pogledala u Muhammeda sallallahu alejhi ve sellem, i rekla: “Ja te nikad neću ostaviti. Da li se majka može odreći svoga dijeteta?”
Muhammed sallallahu alejhi ve sellem, se nasmijao i poljubio je u glavu, pogledao je u svoju ženu Hadidžu i rekao joj: “Ovo je Berekah. Ovo je moja druga majka i moja familija.” Hadidža je pogledala u Bereku i rekla joj: “Berekah žrtvovala si svoju mladost za Muhammeda, sad on želi da ti se oduži nekako što je njegova dužnost prema tebi. Zbog njega i mene pristani da se udaš prije nego te starost preuzme.”
“Za koga ću se udati, moja gospodjo?” pitala je Berekah. “Stigao je Ubejd ibn Zejd iz plemena Hazredz iz Yathriba, bio je kod nas i pitao da mu budeš žena, molim te zaradi mene nemoj odbiti.” rekla je Hadidža a Berekah je pristala.
Udala se za Ubejd ibn Zejda i otišla sa njim u Yathrib. Tamo je rodila sina kome je dala ime Ayman, i od tada su je svi zvali “Umm Ayman” majka Ajmana. Njen brak nije trajao dugo, muž joj je preselio, tako da je ona odlučila da se vrati u Meku sa svojim sinom da živi kod Muhammeda sallallahu alejhi ve sellem, u Hadidžinoj kući.
U toj istoj kući živjeli su i Ali ibn abi Talib, Hind (Hadidžina kćerka iz prvog braka) i Zejd ibn Haritha. Zejd je bio arap od plemena Kalb koga su zarobili dok je još bio dječak, doveden je na tržnicu u Meku, tu ga je kupio Hadidžin rođak i ostavio ga kod Hadidže da je služi. Zejd je postao puno blizak sa Muhammedom sallallahu alejhi ve sellem, i uvjek mu je bio na usluzi. Odnos između njih je bio kao između oca i sina. Kada je Zejdov otac došao u Meku da ga traži, Muhammed sallallahu alejhi ve sellem, mu je dopustio da on odluči sam da li će ići sa ocem ili će ostati sa njima. Tada je Zejd rekao ocu svome: “Ja nikad neću napustiti ovog plemenitog čovjeka, koji me pazi isto kao što otac pazi svoga sina, nikad ni jedan dan nisam se osjećao kao rob(sluga), on je najbolji od svih ljudi i najbolje stvorenje, i kako da ga ja napustim i da idem sa tobom, ja ga nikad neću napustiti!”
Kasnije je Muhammed sallallahu alejhi ve sellem, javno pred svima oslobodio Zejda da više nije sluga, ali Zejd je i poslije toga ostao s njim da bi mu i dalje bio na usluzi. Kada je Muhammedu sallallahu alejhi ve sellem, objavljeno poslanstvo Berekah i Zejd su bili među prvima sto su povjerovali u njega, bili su među prvim muslimanima koji su mučeni i proganjani od strane Kurejšija.
Jedne noći mušrici su zatvorili sve puteve što vode do kuće kod el-Ekram, gdje su Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, i ostali muslimani redovno se sastajali i učili o islamu. Berekah je trebala tad da prenese vrlo važnu vijest Poslaniku sallallahu alejhi ve sellem, od Hadidže, radijallahu anha, pa je riskirala svoj život da bi stigla do kuće el-Ekram jer putevi su bili opkoljeni sa strane mušrika.
Kada je stigla i prenjela poruku Poslaniku sallallahu alejhi ve sellem, on se nasmješio i rekao: “Ti si blagoslovljena, Umm Ayman, zaista je za tebe osigurano mjesto u Džennetu.” Kada je, Umm Ayman otišla, Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, je pogledao u svoje ashabe i upitao: “Ako ko od vas želi da se oženi sa stanovnikom Dženneta, neka oženi Umm Ayman.”
Ashabi su šutili, nisu izgovorili ni jednu rijec. Umm Ayman nije više bila mlada, izgledala je slabo i istrošeno. Nakon kraće šutnje iz grupe ashaba je izašao Zejd ibn Haritha i prišao Poslaniku sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: “Allahov Poslaniče, ja ću oženiti Umm Ayman, tako mi Allaha, ona je bolja od one koja ima milost i ljepotu.”
Zejd i Umm Ayman su se vjenčali i dobili skupa sina kojem su dali ime Usamah.
Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, je zavolio Usamu kao svog rođenog sina. Često se igrao snjim, ljubio ga i hranio iz svojih ruku. Muslimani su govorili “Usamah je voljeni, sin od voljenog”
Od rane mladosti Usamah se poznavao po pomaganju islama i kasnije je dobio vrlo odgovorno mjesto među muslimanima od Poslanika sallallahu alejhi ve sellem.
Kada je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, učinio hidžru u Yathrib, poslije poznato po imenu Medina, ostavio je Umm Ayman u Meki da pazi na njegove kućne poslove. Nakon nekog vremena i Berekah je učinila hidžru u Medinu. Krenula je sama, prolazeći kroz pustinje, preko brda sve na svojim nogama. Pješčano nevrijeme i vrućina su joj otežavali hodanje, ali njena ljubav i privrzenost prema Poslaniku sallallahu alejhi ve sellem, je bila jaca od svega toga.
Kada je stigla u Medinu bila je jako iscrpljena, noge su joj bile zatečene od predugog hodanja a lice prekriveno prašinom i pijeskom. Kada ju je ugledao Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, povikao je: “Ya Umm Ayman! Ya Ummi!( O majko Ajmana, O majko moja ) Zaista ti imaš mjesto u Dzennetu.”
Umm Ayman je u Medini obavljala vrlo važne poslove za muslimane. Na Uhudu je pomagala ranjenima i nosila vodu žednima, isla je sa Poslanikom sallallahu alejhi ve sellem, u pohode među kojima je Khajbar i Hunejn. Njen sin Ayman je preselio kao šehid na Hunejnu osme godine po hidžri.
Njen muž Zejd je ubijen u bitci Mutah u Siriji nakon što je svoj život proveo u pomaganju Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, i učenju i širenju islama. Berekah je tada imala oko sedamdeset godina i većinu vremena je provodila sama u svojoj kući. Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, je često obilazio sa Ebu Bekrom i Omerom ibn Khattabom pa je pitao: “Ya Ummi! Jesi li dobro?”a ona bi odgovarala: “Dobro sam,O Allahov Poslaniče, sve dok ima islama.”
Nakon što je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, preselio na Ahiret, Berekah je često plakala, pa su je jednom upitali: “Zašto plačeš?” I ona je odgovorila: “Tako mi Allaha, ja sam znala da će Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, umrijeti ali ja ne plačem zbog toga , ja plačem zbog toga što je objava iz nebesa prestala dolaziti.”
Berekah je bila jedina koja je bila najbliža Poslaniku sallallahu alejhi ve sellem, kroz njegov cijeli život, od rođenja do smrti. Cijeli svoj život je provela u služenju Poslanika sallallahu alejhi ve sellem.
Iznad svega njena odanost islamu je uvjek bila čvrsta. Preselila je za vreme hilafeta Osmana radijallahu anhu. Njeno porijeklo ne znamo ali znamo da je njeno mjesto u Džennetu osigurano.
Sa engleskog prevela sestra Jasmina
