nov 2 2008

A da li jecanje narušava sabur? O tome postoje dva predanja od imama Ahmeda. Ebu Husejn smatra da je to pokuđeno, jer se od Tavusa prenosi da je osuđivao jecanje tokom bolesti.

Mudžahid kaže: “Sve što čovjek kaže, bit će mu zapisano, čak i jecanje u bolesti.” Zastupnici ovog mišljenja kažu: “Jecanje je posredno jadikovanje i ono je suprotno strpljivosti.”

Abdullah, sin imama Ahmeda kaže: “Otac mi je u svojoj posljednjoj bolesti rekao: ‘Iznesi mi knjigu Abdullaha ibn Idrisa.’ Ja iznesoh knjigu. ‘Izvadi hadise Lejsa bin Ebu Sulejma.’ Ja ga poslušah. ‘Pročitaj mi Lejsove hadise,’ reče mi. Ja počeh čitati: ‘Rekao sam Talhi: ‘Tavus je osuđivao jecanje u bolesti. Nije mu se čuo glas sve dok nije umro.” I ja nisam čuo svoga oca da jeca u bolesti sve dok nije umro.”

Drugo predanje: to nije pokuđeno i ne kosi se sa saburom. Bekr ibn Muhammed prenosi od svoga oca da je Ahmed pitan o bolesniku koji se žalio na bolove. “On mu reče: ‘Je li Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nešto rekao o tome?’ Odgovori: ‘Jeste.’ U hadisu koji prenosi Aiša kaže se: ‘Kako me boli glava!,’ (Buhari, 5666) i on je to odobravao.” Mirvezi kaže: “Došao sam kod Ebu Abdullaha, koji je bio bolestan i upitao sam ga kako je. Njemu se oči napuniše suzama i poče mi pričati o bolovima koje je osjećao prethodne noći.”

Rješenje ovoga jeste to da se jecanje dijeli na dvije vrste: jecanje jadanja i to je pokuđeno, i jecanje opuštanja i pražnjenja bolova, što nije pokuđeno, a Allah najbolje zna.

< «		» >