Strpljivost je pola vjerovanja

Vjerovanje se dijeli na dva dijela: strpljivost i zahvalnost. Više učenjaka iz prvih generacija kaže: “Strpljivost je pola imana.” Abdullah ibn Mesud, r.a., veli: “Iman ima dvije polovine: jedna je sabur, a druga je zahvalnost.”

Iz tog razloga ova dva pojma Uzvišeni spominje u jednom ajetu: “To su uistinu, dokazi za svakog onog ko je strpljiv i zahvalan.” (Prevod značenja, Ibrahim, 5) Ovo je navedeno u surama: Ibrahim, Ha-Mim-Ajn-Sin-Kaf (sura Eš-šura), Sebe’ i Lukman. Nekoliko je aspekata s kojih se može razmatrati ova podjela:

Prvi: Iman je pojam koji obuhvata riječi, djela i namjere. Sve je ovo vezano za izvršavanje ili ostavljanje. Izvršavanje je aktivna pokornost Allahu i to je suština zahvalnosti. Ostavljanje je sustezanje od grijeha. Cijela se vjera sastoji od ova dva dijela, a to su: izvršavanje naređenog i ostavljanje zabranjenog;

Drugi: Iman počiva na dva stupa, a to su: duboko uvjerenje i sabur. Ova dva stupa spomenuta su u ajetu: “Između njih smo Mi vođe određivali i oni su, odazivajući se zapovijedi Našoj, na Pravi put upućivali, jer su strpljivi bili i u dokaze Naše čvrsto vjerovali.” (Prevod značenja, Es-Sedžda, 24)
Pomoću jekina (dubokog uvjerenja, čvrstog vjerovanja) spoznajemo suštinu naredbe i zabrane, nagrade i kazne. Saburom čovjek ostvaruje ono što mu je naređeno i kloni se zabranjenog. A vjerovanje da naredba i zabrana, nagrada i kazna dolaze od Alalha ostvaruje se samo uz duboko vjerovanje. A istrajnost u vršenju naređenog i sustezanju od zabranjenog postiže se samo strpljivošću. Na taj način sabur predstavlja pola imana, a druga je polovina zahvalnost kroz izvršavanje naređenog i poštovanje zabrana;

Treći: Iman se sastoji od riječi i djela. Riječi dolaze iz srca i jezika, a djela iz srca i ekstremiteta. Ovo znači da se onaj ko vjeruje u Allaha svojim srcem, a to ne uradi jezikom, ne ubraja u vjernike. To je bio slučaj s narodom Faraona: “I oni ih, nepravedni i oholi, porekoše, ali su u sebi vjerovali da su istinita.” (Prevod značenja, En-Neml, 14)
Narodi Ada i Saliha govorili su: “A i Ada i Semuda – ostaci domova njihovih su vam vidljivi – šejtan im je lijpim njihove postupke predočio, pa ih, iako su razumni bili, od Pravog puta odvratio.” (Prevod značenja, El-Ankebut, 38) Musa, a.s., je Faraonu rekao: “Ti znaš da ovo nije dao niko drugi nego Gospodar nebesa i Zemlje, kao očigledna znamenja.” (Prevod značenja, El-Isra, 102)

Ovi su ljudi stekli govor srca, a to je znanje i spoznaja. Međutim, oni time nisu vjernici. Isti je i slučaj i s onim što jezikom kaže ono što mu se ne nalazi u srcu. Taj nije vjernik, već spada u licemjere. Nije vjernik ni onaj ko samo jezikom svjedoči vjerovanje. Potrebno je da to potvrdi srcem – da voli, mrzi, sluša, protivi se…Voli zbog Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem; sluša Allahu pokorne robove i protivi se Njegovim neprijateljima; predaje svoje srce jedino Allahu; predaje se slijeđenju Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pokorava mu se, poštuje sve vidljive i skrivene odredbe šerijata. Kada sve ovo uradi, ipak ostaje da izvršava ono što mu je naređeno kako bi mu iman bio potpun.