Kaže uvaženi šejh ‘Abdurrahman ibn Hassan, rahimehullah: “Postoji konsenzus među ‘ulemom prijašnjih i potonjih generacija, počevši od ashaba, tabi’ina, imama i svih učenjaka ehlis-sunneta, da čovjek ne biva muslimanom osim napuštanjem velikog širka i odricanjem od njega i od onoga ko ga radi,

mržnjom prema njima, neprijateljstvom prema njima shodno mogućnosti i ihlasom svih djela samo Allahu (tj. čistim usmjeravanjem djela samo) Allahu.”
(“Ed-Durerus-Senijje,” 8/388 i “Fetwe ‘uleme Nedžda,” 1/435)

“Učenjaci od prvih (selefa) i kasnijih generacija (halefa), među ashabima, tabiinima, imamima i svim pripadnicima ehli-sunneta su se složili da čovjek neće biti musliman osim ako se ostavi velikog širka, odrekne se istog i onoga ko ga počini. Da ih mrzi, ispolji svoje neprijateljstvom prema njima shodno svojoj mogućnosti i sposobnostima, uz iskrenost prema Allahu u svim djelima, onako kako je došlo u Muazovom hadisu u oba Sahiha: ‘Allahovo pravo nad robovima je da Ga obožavaju i da Mu ni u čemu širk ne čine.’”
(“Ed-Durerus-Senijje,” 10/53)