Ova naša priča je priča o onome koji je išao u potragu za istinom, koji je tragao za Allahom. To je priča o Selmanu el-Farisiju, r.a. Pa omogućimo Selmanu lično da nam prepriča tu svoju priču, jer njegovi osjećaji za nju su dublji a njegovo kazivanj tačnije i rječitije. Kaže Selman: - Bio sam dječak iz područja Isfahan u Perziji, iz sela koje se zvalo Džejjan.

Moj otac je bio starješina sela, najbogatiji i najpoštovaniji u cijelom selu. Otkako sam rođen, ja sam mu bio najdraži od svih stvorenja, a i z dana u dan njegova ljubav prema meni se pojačavala, tako da me je, strahujući za mene, skroz zatvorio u kuću kao što se cure zatvaraju. Trudio sam se u našem obožavanju vatre koliko sam mogao, pa sam postao onaj koji je odgovoran za nju i koji je loži. Ta časna obaveza mi je povjerena kako se vatra koju smo obožavali ne bi ugasila ni za jedan tren, ni danju ni noću. Moj otac je imao veliki posjed koji nam je donosio značajan prihod, i on bi stalno išao i posjed obilazio a prihod sakupljao.

Jednoga dana ga neki posao spriječi, pa nemogavši otići u selo, pozva me i reče: - O sine, kao što vidiš ja ne mogu otići na naš posjed, nego ti idi i umjesto mene obavi tamo posao! Ja krenuh u pravcu našeg posjeda, i dok sam putovao naiđoh na jednu od kršćanskih bogomolja, čuh iznutra glasove onih koji su se molili, pa to privuče moju pažnju. Ja nisam ništa znao o običajima kršćana ili nekog od pripadnika drugih vjera, zbog toga što me otac stalno držao zatvorenog u kući, daleko od drugih ljudi. Kada čuh njihove glasove uđoh unutra da vidim šta to oni rade. Pošto sve dobro razgledah zadivi me njihov obred pa poželjeh da primim njihovu vjeru. Pomislih: - Ova vjera je bolja nego ona u kojoj smo mi. I tako ja ne odoh od njih sve dok Sunce ne zađe, a na posjed svoga oca ne odoh nikako. U međuvremenu upitah prisutne: - Gdje je porijeklo ove vjere? Oni mi odgovoriše: - U području Sama – Sirije. Kada pade noć ja se vratih kući, gdje me dočeka otac pitajući šta sam uradio. Ja mu rekoh: - O oče, naišao sam na ljude koji se mole Bogu u svojoj bogomolji, pa mi se veoma dopala njihova vjera. Kod njih sam se zadržao sve do kraja dana. Otac se trže od mojih riječi, pa reče: - Moj sine, nema u toj vjeri nikakva dobra, tvoja vjera i vjera tvojih očeva je puno bolja. – Nije, boga mi! – rekoh mu. – Njihova vjera je bolja od naše! Moj otac se uplaši od mojih riječi, pa strahujući da se ne odmetnem od svoje vjere, ponovo me zatvori u kuću i još mi stavi okov na noge. Kada mi se prva prilika ukaza ja poručih onim kršćanima: - Kada vam naiđe prva karavana koja putuje u Šam obavijestite me, pa me ovi obavijestiše, a ja svim silama navalih na okove, oslobodih se, te se krišom priključih toj karavani i tako stigosmo u Šam. Kada stigosmo, ja upitah: - Ko je ovdje najbolji čovjek u ovoj vjeri? Rekoše m: - Biskup, čuvar dotične bogomolje, te mu ja odoh i v rekoh mu: - Želja mi je da uđem u kršćanstvo, pa bih volio da budem uz tebe, da te služim, da učim od tebe, i da se s tobom molim Bogu. On mi reče: - Uđi. – Te uđoh kod njega i počeh da ga služim. Nije mi dugo vremena trebalo da otkrijem kako je on loš čovjek. Svojim podanicima naređivao je da daju milostinju i podsticao ih na to obećavajući im nagradu, a kada bi mu nešto dali da on podijeli na Božijem putu, on bi to krišom uzimao za sebe a siromasima i bijednicima ne bi davao ništa.

Tako je nagomilao sedam velikih kesa zlata. Ja sam ga zbog toga silno zamrzio, ali on ubrzo umrije, pa kada se kršćani sakupiše da ga ukopaju ja im rekoh: - Ovaj vaš drug je bio loš čovjek! Naređivao vam je milostinju i podsticao vas da je dajete,  kada bi mu vi šta donijeli, on je to ostavljao za sebe, dok siromasima ne bi davao ništa. Oni me upitaše: - Otkud znaš to? Ja im rekoh: - Pokazat ću vam gdje je njegova riznica. – Pokaži nam! – povikaše mi. Ja im pokazah mjesto gdje je on ostavljao zlato, pa kad ga oni izvadiše, nađoše sedam kesa punih zlata i srebra. Kada to vidješe, povikaše: - Boga mi, nećemo ga nikako ni ukopati! Onda ga mrtva razapeše na krst i kamenovaše. Malo vremena iza toga izabraše drugog čovjeka na njegovo mjesto, a ja počeh i njega sliejditi i služiti. Nikad nisam vidio čovjeka da mu je ovaj svijet manje važan, a da se toliko brine za onaj svijet. Bio je i danju i noću u pobožnosti i obredima. Zavolio sam ga veoma jako, te kod njega ostadoh dugo, a kada mu se prikuči msrt, ja mu rekoh: - O dobri čovječe, koga mi preporučuješ i savjetuješ da kod njega budem poslije tebe? On mi odgovori: - Sine moj, ne poznam nikoga da je ovakav kao ja osim jednog čovjeka u Mosulu, to je čovjek koji ništa ne mijenja i ništa ne dodaje vjeri, pa idi kod njega!

Kada moj učitelj umrije, ja odoh tom čovjeku u Mosul, a kada mu dođoh, ispričah mu sve o sebi i rekoh mu: - Prije nego će umrijeti, taj i taj moj učitelj mi je preporučio da dođem tebi rakavši mi da se ti čvrsto držiš onoga što je ispravno. On mi reče: - Ostani kod mene. Ja ostadoh kod njega i ivdjeh da je i on najbolji što može biti. Ali, ne prođe mnogo vremena pa i on umrije. Kada mu se prikučila smrt, ja ga upitah: - O dobri čovječe, kao što vidiš došla ti je Božija odredba, a ti o meni znaš sve. Pa kome me preporučuješ, i koga mi savjetuješ da slijedim? – O sine! – reče mi on. – Boga mi, ne znam ni za jednog čovjeka koji je ovakav kao što smo mi bili, osim tog i tog čovjeka u Nesibinu, pa idi kod njega. Kada ovaj čovjek bi ukopan, ja otputovah u Nesibin i nađoh preproučenog čovjeka, pa mu ispričah sve što mi je rekao moj zadnji učitelj. On mi reče: - Ostani kod nas. Ja ostadoh kod njega i uvjerih se da je i on dobar i pošten kao i njegova dva druga. Ali, Boga mi, i njemu ubrzo dođe msrt pa mu rekoh: - Ti dobro znaš šta ti se sprema, pa kome me sada ti preporučuješ? On reče: - O sine moj, Boga mi, ja ne znam ni za koga da je ovakav poput nas osim tog i tog čovjeka u Amuriji, pa idi kod njega. Ja odoh tom čovjeku i sve ispričah a on reče: - Ostani kod nas! Ja ostadoh kod tog čovjeka koji, Boga mi, bješe isti kao i njegovi drugovi.

Kod njega stekoh i malo imetka; nekoliko krava i ovaca. Zatim i tom čovjkeu dođe Božija odredba koja je došla i njegovim drugovima, pa kad mu se prikuči smrt, ja mu rekoh:  - Ti sve o meni znaš veoma dobro, pa kome me preporučujeć i šta mi naređujejš da činim? On reče: - Sine moj! Boga mi ja ne znam da je na cijelog zemaljskog kugli ostao ijedan čovjek privržen vjeri kao što smo to mi bili. Međutim, primaklo se vrijeme u kojem treba da se u zemlji Arapa pojavi Božiji poslanik, koji će propovjedati čistu Ibrahimovu vjeru. On će iz svog kraja preseliti u kraj pun palmi među kamenitim brdima. On će imati znakove koji s ene mogu sakriti; ješće hediju – ono što mu se pokloni, a neće jesti sadaku – milostinju, između njegovih pleća će biti biljeg – pečat poslanstva. Pa ako ikako možeš da odeš u te krajeve, ti idi.

Onda i taj čovjek umrije, a ja u Amuriji ostadoh sve dok tuda ne naiđe grupa trgovaca iz Arabije iz plemena Kelb. Ja im rekoh: - Ako me povedete sa sobom u Arabiju, daću vam ove svoje krave i ovce. Oni prihvatiše, pa im ja dadoh sve što sam imao. Povedoše me sa sobom, a kada dođosmo u Vadi-l-kura – dolinu između Šama i Medine, iznevjeriše me i prodadoše kao roba nekom Jevrejinu.

Tako ostadoh tu da ga služim, a kada ga jedanput psojeti njegov amidžić iz plemena Benu Kurejza, otkupi me i povede sa sobom. Odvede me u Jesrib, p aja vidjeh palme koje je spomenuo moj učitelj u Amuriji. Prepoznadoh Medinu tačno onako kako mi je on opisao, pa tako ostadoh u njoj.

U to vrijeme Vjerovjesnik je pozivao narod u Mekki, ali ja o tome nisam ništa čuo jer sam bio prezauzet poslovima koje sa sobom nosi ropstvo. Ne prođe mnogo vremena, a Vjerovjesnik preseli u Jesrib, a taj dan, tako mi Allaha, ja bijah na vrh palme, gdje sam obavljao posao za svog gospodara koji je u tom času sjedio ispod palme. Odjednom se pojavi njegov amidžić koji mu reče: - Neka Bog pobije pripadnike plemena Ews i Hazredž, eno ih, Boga mi, sve se sakupili u Kuba’u oko čovjeka koji je došao iz Mekke i tvrdi da je Allahov Poslanik. I samo što čuh njegove riječi, mene obuze vrtoglavica i vrućina, pa se uplaših da ne padnem na svog gospodara. Brzo se spustih sa palme govoreći čovjeku: - Šta si to rekao?! – ponovi mi tu vijest.

Moj gospodar se razljuti, pa me silno ošamari govoreći mi: - Šta imaš ti sa tim čovjekom? Vrati se sovm poslu! Kasnije kada nastupi noć ja uzeh hurmi koje sam brao, i zaputih se tamo gdje je odsjeo Vjerovjesnik. Dođoh kod njega i rekoh: - Čuo sam da si ti dobar čovjek, a s tobom su tvoji drugovi, stranci i potrebni. Evo ovo sam odvojio za sadaku, pa mislim da ste vi preči da vam to dam nego iko drugi. – Onda mu pružih hurme. On reče svojim drugovima: - Jedite! – a sam ništa ne uze niti pojede. Rekoh u sebi: - Ovo je prvi znak! Onda se vratih pa ponovo sakupih hurmi, a kada se Vjerovjesnik iz Kuba’ a premjesti u Medinu otiđoh mu i rekoh: - Vidio sam te da ti ne jedeš sadaku, pa sam ti ovo donio kao hediju da te počastim. On uze i pojede nešto hurmi,  naredi svojim drugovima te jedoše i oni. Ja opet rekoh sam sebi: - Ovo je drugi znak! Kasnije sam došao Vjerovjesniku, kada jej on bio u Beki’i-l-Garkadu, mezarlucima gdje je ukopavao nekog od svojih drugova. Vidio sam kako sjedi, a na njemu bijahu dva ogrtača. Ja ga poselamih, pa počeh kružiti oko njega ne bih li vidio pečat na njegovim leđima kojeg je spomenuo onaj čovjek u Amuriji.
Kada Vjerovjesnik vidje kako gledam u nejgova leđa, shvati šta ja hoću, skinu svoj ogratač sa leđa, pa ja pogledah i vidjeh pečat. Saznadoh da je on uistinu Allahov poslanik, pa počeh da ga ljubim plačući. On me upita: - Šta je s tobom i ko si ti? Ja mu onda ospričah svu svoju priču od početka do kraja što ga veoma zadivi (i začudi). Zaželje da i njegovi drugovi to čuju od mene, te ja ispričah i njima. Oni se redom začudiše mome slučaju, i silno se obradovaše zbog njegovog završetka.
I neka je spas i mir na Selmana el-Farisija onoga dana kada je krenuo u potragu za istinom (na svakom mjestu) po svim krajevima.

I neka je selam na Selmana onoga dana kad je spoznao istinu, povjerovao u nju najčvršćim imanom i neka je selam na Selmana onoga dana kada je umro i kada će ponovo biti proživljen.

“Iz života ashaba” Dr. Abdurrahman Ra’fet El-Baša
Str. 80 - 84