Huzejfe ibn Jeman, radijallahu anhu

Ako želiš možeš biti od muhadžira, a ako želiš budi od ensarija, dakle, izaberi što ti je draže od toga! – S ovim riječima razgovarao je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, sa Huzejfom ibn Jemanom kada ga je prvi put susreto u Mekki. A za taj izbor Huzejfe ibn Jemana, kojoj od časnih i dragih skupina muslimana da pristupi postoji priča: Jeman, otac Huzejfin, je

Mekkelija iz plemena Benu ‘Abs, ali je on ubio nekog čovjeka od svog naroda, pa je bio prisiljen na selidbu iz Mekke u Jesrib. Tamo posta štićenik plemena Abdu-l-Ešhel, od njih se i oženi, pa mu se rodi sin Huzejfe.

Iza toga su se produžile zapreke koje su ga sprječavale da ode u Mekku, te je on često putovao između nje i Jesriba, ali je većinom ipak boravio u Medini.

Kada je Islam svojim svjetlom obasjao Arapski poluotok Jeman, otac Huzejfin, bijaše jedan od desetorice pripadnika plemena Benu ‘Abs koji dođoše Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i obznaniše pred njim svoj prelazak na Islam, a to je bilo prije Hidžre u Medinu. Zbog svega ovoga može se reći da je Huzejfe bio Mekkelija po porijeklu iako je odrastao u Medini. Huzejfe ibn Jeman odraste u muslimanskoj porodici odgajan pdo nadzorom roditelja koji među prvima prihvatiše Allahovu vjeru. Tako i on posta musliman prije nego je i vdio svojim očima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Žudnja Huzejfe da susretne Poslanika je ispunila sva njegova čula. Otkako je postao musliman stalno je osluškivao vijesti o njemu, raspitivao se o njegovom izgledu, što je još više pojačavalo čežnju i želju za susretom s njim. Jedanput otputova u Mekku da ga vidi, i samo što se susrete s njim upita ga: “Jesam li ja muhadžir ili sam ensarija, o Allahov Poslaniče?” On mu odgovori: “Ako hoćeš budi muhadžir, a ako hoćeš budi ensarija. Ti sam izaberi šta više želiš!” Na to on reče: “Ja sam ensarija, o Allahov Poslaniče!”

Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učinio Hidžru u Medinu, Huzejfe je od tada stalno bio uz njega, kao što je oko stalno uz drugo oko. S njim je učestvovao u svim bitkama osim Bitke na Bedru. Za taj njegov izostanak sa Bedra vezuje se ova priča koju on lično ovako kazuje: - Od učešća na Bedru spriječilo me to da sam ja sa svojim ocem bio van Medine. Kurejšijski nevjernici nas uhvatiše i upitaše: “Gdje ste se uputili?” Mi rekosmo: “U Medinu.” Oni rekoše: “Vi hoćete da se pridružite Muhammedu.” Mi rekosmo: “Jedino želimo da odemu u Medinu.” Oni odbiše da nas puste, a uradiše to tek nakon što su od nas uzeli zavjet i obećanje da nećemo pomoći Muhammedu i da se nećemo boriti na njegovoj strani. Tek nakon našeg obećanja nas pustiše. Kada stigosmo u Medinu, obavijestismo Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o zavjetu koji dadosmo Kurejšijima i upitasmo ga šta da radimo. Aeljhisselam reče: “Ispunićemo zavjete koje smo im dali, a Allaha molimo da nas pomogne protiv njih!” Kada dođe Bitka na Uhudu u njoj učestvovaše i Huzejfe i njegov otac Jeman. Što se Huzejfe tiče, on pokaza veliko junaštvo i dade velike zasluge u borbi, a iz bitke se vrati živ i zdrav. Njegov otac, međutim, poginu kao šehid, s tim što njegova pogibija bi od strane muslimanskih sablji, a ne mušričkih.

I taj slučaj ćemo vam prepričati: “Kada započe Bitka na Uhudu, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, postavi Jemana i Sabita ibn Wakša u zaklone gdje su bila djeca i žene, jer njih dvojica bijahu već veoma stari, ljudi. Kada se bitka najviše razbuktala, Jeman reče svome drugu: “Oca nemao, pa šta mi čekamo? Tako mi Allaha nijednom od nas nije preostalo života ni koliko treba magarcu da ožedni (a to je izraz kojim se označava veoma kratak vremenski period), pa svejedno je hoćemo li umrijeti danas ili sutra. Zašto ne uzmemo naše sablje pa se priključimo Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, pa možda nas Allah počasti šehadetom (pogibijom na Njegovom putu)!”

Njih dvojica onda uzeše sablje i uđoše u gušvu, u samo poprište bitke. Što se Sabita ibn Wakša tiče, Allah ga počasti šehadetom i on poginu od ruku mušrika. Za Jemanom, ocem Huzejfinim, se sjuriše sablje muslimana koji ga ne prepoznaše. Huzejfe, koji je sve to primijetio, očajno povika: “To je moj otac!” – ali ga u općem metežu niko nije čuo. Tako starac pade od sablji svojih drugova, a Huzejfe im reče samo kratko: “Neka vam Allah oprosti, jer On je Najmilostiviji Opraštač!” Nakon bitke Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je htio da sinu da otkup za ubistvo oca, a Huzejfe na to reče: “On je tražio šehadet i to je postigao. Moj Allahu, ti si mi svjedok da ja otkup za smrt svoga oca poklanjam kao sadaku za doborbit muslimana.”

Taj postupak je još više uzdigao njegov ugled kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je duboko prodro u osobine Huzejfe ibn Jemana, te se nakon kraćeg vremena istakoše njegove tri odlike: oštroumnost, koja ga je dovodila do rješenja svakog problema; pravovremeno i brzo shvaćanje, što je mnogo puta dokazao, i čuvanje tajne, tako da do njegovih tajni nije mogao niko dospjeti. Poslanikova taktika je, inače, bila da razaznaje odlike svojih ashaba, koje su i kakve njihove mogućnosti, da bi zatim postavljao dogovarajućeg čovjeka na odgovarajući položaj.

Najveći problem s kojim su se susreli muslimani u Medini bijahu munafici od Jevreja i njihovi pomagači i sve ono što su učinili Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovim drugovima u vidu spletki i zavjera. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, koji je znao sve munafike poimeice, povjeri Huzejfi ibn Jemanu njihova imena, a to bijaše tajna koju nikom od svojih drugova nije povjerio. Upozori ga da ih dobro motri i prati njihova kretanja te na taj način da odbija njihovo zlo od Islama i muslimana. Od toga dana Huzejfe ibn Jeman bio prozvan “vlasnikom Resulullahove tajne.”

Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je iskoristio vrline Huzejfe, a naročito se to iskazalo u jednom od najopasnijih momenata kada se najviše istakla potreba za oštroumnošću i snalažljivošću. To bijaše na dan Bitke na Hendeku kada je neprijatelj opkolio muslimane sa svih strana. Ta opsada se stegla i stanje je postalo veoma teško i skoro da se više nije moglo izdržati. Mnogima je postalo svega dosta, snage su bile na izmaku, a neki muslimani pomisliše da je Allah odlučio da ih uništi. Međutim, Kurejšije i njihovi saveznici u ovim presudnim trenucima ne bijahu u boljoj situaciji od muslimana. Allah im ej pokazao svoju srdžbu tako da je slomio njihovu snagu i uzdrmao njihovu veličinu. Poslao je na njih strašni vjetar koji je isprevrtao njihove šatore i kazane za kuhanje, a pogasio njihove vatre. Njihova lica je zasuo pijeskom, a oči i uši im je napunio prašinom.

U tim odlučujućim trenucima, koje historija ratova bilježi, poražena strana je bivala ona koja se prva pojavi, a pobjednik je onaj koji bi samo za tren ostao duže miran od svog protivnika. U tim časovima kada se odlučuju ishodi bitaka, špijuniranje protivničke vojske ibla je ogromna prednost od koje je zavisio dalji plan i dogovor komandanata. Zato je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, iskoristio sposobnost i iskustvo Huzejfe ibn Jemana, te odluči da ga pošalje pod okriljem noći u samu protivničku vojsku kako bi mu donio vijesti o njima, prije nego što on donese ikakvu odluku. Pa dajmo riječ Huzejfi lično, neka nam on on prepriča to svoje putovanje u smrt.
Kaže Huzejfe: “Te noći bijasmo poredani u redove i sjedili smo u tišini. Ebu Sufjan sa ostalim mušricima iz Mekke bijaše iznad nas, a Jevreji Benu Kurejza bijahu niže nas, tako da smo se plašili za svoje žene i djecu. Nikad nismo doživjeli tamniju noć sa tako žestokim vjetrom. Udarci vjetra bijahu poput udaraca munje, a mrak je bio takav da čovjek nije vidio vlastiti prst pred sobom. Prisutni munafici su tražili dozvolu od Resulullaha da ih poštedi bitke, pa bi govorili da su njihove kuće nezaštićene od neprijatelja, iako to nije bilo tako, samo da ih Vjerovjesnik pusti. Koji god ga je upitao, on ga je i pustio, i on bi odlazio, tako da je nas ostalo svega tri stotine ili približno toliko. Tada Vjerovjesnik ustade i poče prolaziti mimo nas; pored jednog po jednog sve dok ne dođe do mene. Na meni ne bijaše ništa što bi me zaštitilo od hladnoće osim nekog ogrtača moje žene koji mi je dopirao do koljena. Dok sam ja sjedio na zemlji, Vjerovjesnik mi priđe i upita: “Ko je ovo?” Ja rekoh: “Huzejfe.” On upita: “Je li Huzejfe ibn Jeman?” Ja odgovorih ne ustajući zbog hladnoće i gladi: “Da, Vjerovjesniče.” On reče: “Među neprijateljem se sigurno nešto dešava, pa idi uvuci seu njihov logor i donesi mi vijesti o njima.” Ja krenuh, a bijah jedan od onih koji su se najviše smrzli i umorili, pa Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Moj Allahu! Čuvaj ga i sprijeda i straga, i sa njegove desne i sa lijeve strane, i iznad i ispred njega!” Tako mi Allaha, samo što Vjerovjesnik završi svoju dovu, Allah od mene otkloni strah, glad i hladnoću koje su me bile zadesile. Kada sam krenuo, Alejhisselam me pozva i reče mi: “O Huzejfe, nemoj da učiniš ništa na svoju ruku prije nego se vratiš!” “Dobro” – rekoh ja, i krenuh šuljajući se kroz tamu sve dok ne dođoh među mušričku vojsku i postavih se tako kao da sam jedan od njih.

Malo iza toga Ebu Sufjan ustade i poče govoriti: “O Kurejšije, reći ću vam nešto ali se bojim da to ne doprije do Muhammeda, pa zato svaki od vas neka pogleda ko sjedi do njega.” Ja nemadoh drugog izbora nego nabrzinu uzeh čovjeka koji je sjedio do mene za ruku i upitah ga: “Ko si ti?” “Taj i taj” – odgovori on, ne upitavši me ništa. Onda Ebu Sufjan nastavi: “O skupino Kurejšija, tako mi Boga, više niste u dubroj situaciji. Naša stoka je upropaštena, Benu Kurejze su nas napustili, a ovaj strašni vjetar nam je načinio ovo što vidite. Pa krenite sa mnom nazad, jer ja odoh!” Onda ode do svoje deve i odveza je, pa sjede na nju, a zatim je udari da i ona ustade. Samo da mi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije naredio da ništa ne činim pirje nego mu dođem , lahko sam ga mogao ubiti strijelom. Onda se ja vratih Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, nađoh ga kako klanja na ogrtaču jedne od svojih žena. Kada me primijeti, primače me do svojih nogu i nabaci na mene jedan kraj ogrtača. Ja mu tada prenesoh vijesti o neprijatelju našto se on mnogo boradova i zahvali Allahu onako kako to dolikuje.”

Huzejfe ibn Jeman osta dosljedan čuvanju tajne o imenima munafika do kraja života. Halife, vladari muslimana, nakon smrti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, su stalno gledai na njega u mnogim stvarima. Omer ibn Hattab, r.a., bi, kada bi umor neki od muslimana pitao: “Je li Huzejfe došao na dženazu?” Ako bi mu odgovorili da jeste, i on bi tu dženazu klanjao, a ako bi rekli da nije, i Omer bi posumnjao i ne bi htio klanjati dženazu tom čovjeku. Jednom ga je Omer upitao: “Ima li među mojim namjesnicima neki od munafika?” “Ima jedan,” odgovorio mu je Huzejfe. “Pa, reci mi koji je!” – reče Omer. “Neću to učiniti,” završi razgovor Huzejfe. Malo iza toga, pričao je kasnije Huzejfe, Omer otpusti baš onog čovjeka kao da je upućen da to učini. Možda samo mali broj ljudi zna da je Huzejfe ibn Jeman sam muslimanima osvojio mnoge perzijske gradove: Nehewend, Dejnewer, Hemezan i Rejj, i da je on posredovao da se muslimani slože oko jednoga Mushafa, nakon što su se umalo razišli po pitanju Allahove knjige.

I pored svega toga Huzejfe ibn Jeman bijaše bogobojazan, stalno je strahovao od Allaha, s.v.t., bojeći se njegove kazne na drugome svijetu. Kada je već uveliko obolio smrtnom bolešću, dođoše mu kasno u noć neki drugovi pa on upita: “Koje je ovo doba?” Oni mu odgovoriše: “Blizu smo sabahskog vremen.” Tada on reče: “Tražim zaštitu kod Allaha od sabaha koji bi me odveo u džehennemsku vatru! Neka me Allah sačuva od dana koji bi me odveo u džehennemsku vatru.” Onda ih upita: “Jeste li donijeli ćefine?” Rekoše mu: “Jesmo.” On reče: “Nemojte me umotavati u skupocjene ćefine, jer ako sam kod Allaha zaradio dobro, biće mi zamijenjeni nečim boljim, a ako je nešto drugo, i ovo će mi biti oduzeto.” Tada nastavi govoriti: “Moj Allahu, Ti znaš da sam ja više volio siromaštvo od bogatstva, volio sam skromnost više od veličine, a smrt više od života!” I dok je ispuštao dušu, govorio je: “Ono za čim sam žudio stiglo je, ko se ne kaje neće se spasiti…”

Neka se Allah smiluje Huzejfi ibn Jemanu, jer zaista je on bio jedinstvena ličnost među ostalim ljudima.

“Iz života ashaba” Dr. Abdurrahman Ra’fat El-Baša
Str. 206 – 210