Seid ibn Džubejr

“Ubijen je Seid b. Džubejr, a na Zemlji nije bilo nikoga kome nije bilo potrebno njegovo znanje.” (Ahmed b. Hanbel) Seid b. Džubejr bio je snažan mladić, razvijene građe i pun energije i poleta. Uz to, bio je još i razborit, oštrouman, izrazito moralan i čestit.

Ni njegova crnoputa boja kože, ni kovrdžava kosa, ni abesinsko porijeklo, nisu mu, uprkos mladim godinama, smetali da izraste u izuzetno sposobnu i nadaleko čuvenu ličnost.

Ovaj mladić, Abesinac po porijeklu, a Arap po odanosti, uvidio je još od malih nogu da je znanje njegov jedini pravi put koji će ga dovesti do Allaha, a bogobojaznost jeidni sigurni način da zasluži ulazak u Džennet, pa se sa desne strane okitio bogobojaznošću, a sa lijeve strane znanjem, za njih se objema rukama čvrsto uhvatio i krenuo kroz život koji nije bio nimalo lahak ni lagodan.
Još od ranog djetinjstva, drugi su ga mogli vidjeti samo, ili da sa knjigom u ruci uči, ili da se pouvkao u svoj kutak da klanja.
Eto, to je među muslimanima četvrta velika ličnost svoga vremena, Seid b. Džubejr, neka je Allah sa njim zadovoljan!

Seid b. Džubejrovi učitelji bili su poznati ashabi poput: Ebu Seida el-Hudrija, Adija b. Hatima et-Taija, Ebu Musaa el-Ešarija, Ebu Hurejre ed-Devsija, Abdullaha b. Omera, Aiše, majke pravovjernih i mnogi drugi, neka je Uzvišeni Allah sa svima njima zadovoljan.
Međutim, njegov glavni učitelj s kojim se najčešće družio i od koga je najviše naučio bio je Abdullah b. Abbas, r.a., veliki učenjak cijelog Muhammedovog ummeta i neiscrpno more znanja. Otkako je upoznao Abdullaha b. Abbasa, Seid b. Džubejr se od njega nije odvajao, prateći ga, kao sjenka, kuda god bi krenuo. Tako je, ponajviše od njega, stekao bogato znanje iz Kur’ana, tefsira i hadisa.
Družeći se sa njim, pored zdravog prosuđivanja u vjeri i poniranja u tajne tumačenja Kur’ana, Seid b. Džubejr je stekao i široko poznavanje jezika, solidno ovladavši vještinom retorike, tako da u njegovo doba nije bilo čovjeka koji od Seida nije mogao nešto naučiti.
Poslije toga, u potrazi za znanjem, neko vrijeme se dao na putovanja, uzduž i poprijeko islamskog svijeta, nakon čega je za svoje stalno mjesto prebivališta izabrao grad Kufu, gdje će ubrzo postati glavni imam i učitelj.

Tamo u Kufi bi, kada bi došao ramazan, kao imam stao pred ljude, pa jednu noć Kur’an učio po kiraetu Abdullaha b. Mesuda, drugu po kiraetu Zejda b. Sabita, a treću po kiraetu nekog trećeg.
A kada bi klanjao sam (pri čemu je, možda, na jednom namazu, znao proučiti i po cio Kur’an i naišao na riječi Uzvišenog: Saznaće oni poslije toga, kada sa okovima na vratu i sindžirima budu vučeni po ključaloj vodi, a zatim u vatri prženi!  ili slične ajete u kojima se prijeti kaznom, koža bi mu se naježila, srce sledilo, a iz očiju, od straha, potekle suze, pa bi ih tako, kroz plač i jecanje, toliko dugo ponavljao da bi se onaj ko bi ga vidio, uplašio da od straha ne umre.

Svake godine je imao običaj uputiti se po dva puta u posjetu Allahovoj Kući u Mekki; jednom u redžebu da obavi umru, i drugi put u zu-l-kadetu da obavi hadždž.
Čestiti ljudi, u žeđi za znanjem, lijepim savjetom i poukom, sa svih strana tadašnjeg islamskog svijeta, znali su u Kufu doći samo sa jednom namjerom; da se napiju znanja na bistrom vrelu Seida b. Džubejra, upoznaju sa načinom na koji on živi ili, možda, potraže odgovor na problem koji ih tišti.
Tako će jednom na pitanje: “Šta je to strahopoštovanje?” – odgovoriti:
- Strahopoštovanje je da se Uzvišenog Allaha toliko bojiš, da ti od straha od Njega, ni na pamet ne pada da prema Njemu budeš neposlušan.
Drugom će, opet, upitan: “Šta je to zikr?” – odgovoriti:
- Da Uzvišenog Allahu budeš pokoran i poslušan, jer je onome ko Mu je pokoran i poslušan, On stalno na pameti, za razliku od onoga ko Mu je nepokoran i neposlušan, makar Ga po čitavu noć jezikom formalno spominjao.

U vrijeme kada se Seid b. Džubejr preselio u Kufu i tamo zastalno nastanio, Irakom je, kao halifin namjesnik, upravljao Hadždžadž b. Jusuf es-Sekafi, i to, ne samo Irakom, već i cijelim istočnim dijelom islamskog carstva, u čiji sastav su ulazile sve zemlje, do Transoksanije u Srednjoj Aziji.
Okrutni Hadždžadž tada je bio na vrhuncu svoje vlasti i moći, nakon što je prvo pogubio Abdullaha b. ez-Zubejra i ugušio njegov pokret, a potom silom natjerao Irak na pokornost vlasti Emevija, ugušio pobune koje su se tu i tamo počele pojavljvati, krvlju muslimanskih glava okaljao svoju sablju i svojom okrutnošću, širom zemlje, među svijetom zaveo strah i trepet.

Allahovom voljom, poslije je došlo do krvavog sukoba između Hadždžadža b. Jusufa es-Sekafija i jednog od njegovih vojskovođa, Abdurrahmana b. el-Eš’ata. Sukob se ubrzo pretvorio u građanski rat koji je na sve strane žario i palio i muslimanskom tkivu nanio duboke rane.
Povod za ovaj krvavi suko bio je taj što je Hadždžadž poslao veliku vojsku pod Ibn el-Eš’atovom komandom protiv turskog vladara Retbila koji je vladao ogromnim prostorima istočno od Sidžistana.
Pod komandom ovog slavnog vojskovođe, muslimanska vojska osvojila je veliki dio Retbilova carstva, zauzela brojna utvrđenja i gradove i domogla se bogatog ratnog plijena, nakon čega je Ibn el-Eš’at Hadždžadžu poslao svoje izaslanike sa vijestima o velikoj pobjedi muslimana. Hadždžadžu je uz to, za državnu blagajnu, poslana i petina bogatog ratnog plijena.
Međutim, u jednom od svojih pisama Ibn el-Eš’at je predložio da se za neko vrijeme obustave borbe, da bi se, prije daljnjih prodora u dubinu ovog planinskog područja, izvidio teren, strateški pravci daljnjih osvajanja i slabe tačke neprijatelja, kako se pobjedonosna muslimanska vojska ne bi dovela u opasnost i zapala u zasjedu.
Kada je primio ovo pismo Hadždžadž se od gnjeva razbjesnio, pa je ovome slavnom zapovjedniku poslao pismo u kome ga je optužio za kukavičluk i nesposobnost, upozorio ga na neželjene posljedice i zaprijetio mu da će ga smijeniti sa položaja zapovjednika i na njegovo mjesto postaviti drugog čovjeka.
Primivši ovo pismo, Abdurrahman je sazvao zapovjednike svih četa i najistaknutije borce na zajednički sastanak, pročitao im Hadždžadžovo pismi i zamolio ih da i oni kažu šta o tome misle, pa su mu predložili da mus e suprotstavi i odbije poslušnost.
Na to ih je Abdurrahman upitao:
- Dajete li mi zakletvu na vjernost da ćete mi pomoći u borbi protiv njega sve dok ga ne svrgnemo i dok Allah od njegovhi zlodjela ne očisti Irak? – pa su se složili i na to mu dali zakletvu.

Tako se Abdurrahman b. el-Eš’at sa svojom silnom vojskom okrenuo protiv zloblasnog Hadždžadža.
Nedugo poslije toga, doći će do žestokih sukoba između dvije muslimanske vojske, jedne pod komandom Abdurrahmana b. el-Eš’ata i druge pod komandom Hadždžadža b. Jusufa es-Sekafija.
Abdurrahman b. el-Eš’at, iz ovih krvavih sukoba, izaći će kao pojbednik, preuzti kontrolu nad Sidžistanom i gotovo cijelom Perzijom, a potom krenuti da iz Hadždžadžovih ruku istrgne i dva najveća grada u Iraku: Kufu i Basru.

Dok je plamen rata između dva tabora još bijesnio, na sve se strane žarilo i palilo i Ibn el-Eš’at nizao pobjedu za pobjedom, Hadždžadž se upustio u još jedno zlodjelo koje je išlo u prilog njegovim protivnicima i ulijevalo im sve veću odlučnost da idu do kraja.
Naime, upravo u to vrijeme, Hadždžadžu su od njegovih namjesnika i zapovjednika novoosnovanih logora, počeli pristizati izvještaji da su nemuslimanski štićenici u islamskoj državi (zimmije), da bi izbjegli obavezu plaćanja glavarine, masovno počeli prelaziti na Islam, napuštati zemlju na selu i naseljavati se po gradovima, da su drastično opali prihodi od harača te da je državna blagajna pred bankorotom…
Na to je Hadždžadž svojim namjesnicima u Basri i drugim gradovima uputi pisma u kojima im je naredio da sve zimmije po gradovima pokupei vrate na sela odakle su i došli, bez obzira na dužinu vremena provedenog po gradu.
Potom su namjesnici obznanili najnoviji Hadždžadžov nalog i počeli ga provoditi u djelo, pa su veliki broj ovih nesrećnika istjerali iz njihovih kuća, ostavili ih bez sredstava za život i zajedno ih, sa njihovim ženama, djecom i iznemoglim, sakupili van gradova, te ih odatle silom počeli deportirati na njihvoa zapuštena imanja na selu. Zbog nepravde koja im je nanesena, na sve strane se čuo plač, pomaganje i vriska djece, žena, starih i iznemoglih zimmija. Bilo je i onih koji su, tražeći pomoć, bespomoćno jadikovali:
- Ah Muhammede, šta od nas rade tvoji sljedbenici!!!
Ne znajući šta da rade ni kuda da krenu, ljudi su bili zbunjeni, izbezumljeni i izgubljeni.
Ne mogavši gledati šta se od ovih ljudi radi, na noge su se digli učenjaci Basre, među njima i najpoznatiji islamski pravnici i hafizi, pokušali im pomoći i za njih se zauzeti, ali je sve bio uzalud, pa su i oni, nemoćni da bilo šta učine, zajedno sa njima počeli plakati i pomagati.

Abdurrahman b. el-Eš’at iskoristio je ovu priliku, pa je učene i pobožne ljude, islamske pravnike, hafize i druge, pozvao da mu se pridruže i da mu pomognu u borbi protiv Hadždžadža.
Na njegov poziv odazvala se jedan grupa najpoznatijih tabi’ina i istaknutih muslimanskih vođa na čelu sa Seidom b. Džubejrom, Abdurrahmanom b. Ebu Lejlom, Amirom eš-Šabijem, Ebu el-Bahterijem i mnogim drugim učenim ljudima.
U sukobu između dva tabora, ratna sreća se mijenjala. Ona je u početku bila na strani Ibn el-Eš’ata i njegovih pristalica, ali će, kako je vrijem odmicalo, sve više biti naklonjena Hadždžadžu, dok na kraju Ibn el-Eš’at nije doživio potpuni poraz i, davši se u bijeg, jedva spasio živu glavu, nakon čega se njegova vojska predala Hadždžadžu i njegovih vojnicima.

Nakon ovih događaja, Hadždžadž je naredio svojim glasnicima da pozovu poražene vojnike da mu ponovo daju zakletvu na vjernost, pa su se neki odazvali, a neki širom zemlje, na razne načine, razbježali i počeli skrivati.
Među onima koji su se odlučili na skirvanje bio je i Seid b. Džubejr, r.a. Međutim, kada su oni koji su se predali došli da Hadždžadžu ponovo daju zakletvu na vjernost, bili su iznenađeni sa onim što ih je čekalo, jer je on, lično, svakog vojnika pojedinačno pitao:
- Priznaješ li da si time što si prekršio zakletvu datu namjesniku vladara pravovjernih, bio otišao u nevjernike? – pa bi, ako bi priznao, primio njegovu zakletvu i pustio ga na slobodu, a ako ne bi, odsjekao bi mu glavu.
Tako su mu se neki pokoravali i, da bi spasili živu glavu, priznavali da su bili zalutali i otišli u nevjernike, a drugi to odbijali priznati, pa su svoje odbijanje plaćali glavom.
Ubrzo su se širom zemlje pročule vijesti o ovom užasnom pokolju, u kome je glavu izgubilo nekoliko hiljada ljudi, a nekoliko hiljada je sačuvalo živu, nakon što su prethodno svoje duše uprljai priznanjem da su bili otišli u nevjernike.

Tako se pripovijedalo da se jedan starac, u poodmaklim godinama svoga života, iz plemena Has’am, sa onu stranu Eufrata, nije htio staviti ni na jednu od dvije strane, nego je nastavio voditi svoja posla, pa su zbog toga i njega doveli pred Hadždžadža, koji ga je, kada su ga uveli, upitao kako je i čime se bavi, na što mu je odgovorio:
- Otkako je izbio ovaj požar, cijelo sam vrijeme kod svoje kuće, s onu stranu rijeke, bio neutralan čekajući kako će se rat završiti, pa su me evo, nakon što si ti pobijedio, doveli da tebi dam zakletvu na vjernost.
Na to je Hadždžadž skočio i od bijesa na njega povikao:
- Teško tebi, zar si čekao da vidiš kako će se borba završiti, a nisi htio stati iza svoga namjesnika i zajedno se sa njime boriti?!
Potom ga je nastavio još grditi, dok ga na kraju nije upitao:
- Priznaješ li ti da si nevjerni? – pa mu je starac odgovorio:
- Jadan li bih ja čovjek bio, kada bih nakon što sam osamdeset godina robovao Allahu, svojim jezikom za sebe priznao da sam nevjernik!
- Onda ću te ja pogubiti! – zaprijetio mu je – pa mu je starac odgovorio:
- Velike li štete što ćeš me ubiti?! Jer, tako mi Allaha, ne mislim da mi je od života ostalo duže, nego što je žeđ magarca, koji se ujutro može napiti, a, već, naveče uginuti! Osim toga, ionako, kada osvanem ne mislim da ću noć dočekati, niti kada omrknem, da ću zoru ugledati. Zato, od mene možeš raditi šta god hoćeš! Na to je Hadždžadž naredio dželatu da mu odsiječe glavu, pa mu ju je ovaj odsjekao. Na taj postupak niko od prisutnih, svejedno, bio Hadždžadžov pristalica ili protivnik, nije mogao ostati ravnodušan. Jer, svi su se, do jednog, sažalili na starca, a zgrozili na Hadždžadža!

Zatim je Hadždžadž pozvao Kemila b. Zijada en-Nah’ija i upitao ga:
- Priznaješ li ti za sebe da si nevjernik?
- Tako mi Allaha, ne priznajem – odgovorio je, pa mu je zaprijedio:
- Onda ću te ubiti!
- Uradi ono što si naumio! – odgovorio mu je i dodao: - Samo ne zaboravi da ćemo se ponovo pred Allahom naći i da ćeš za ubistvo pred Njim račun polagati!
Na to mu je Hadždžadž rekao:
- I tada će pravda biti na mojoj, an ne na tvojoj strani.
- Hoće, ako misliš da ćeš ti i tada pravdu dijeliti – odgovorio je Kemil, pa je na to Hadždžadž povikao:
- Odsijecite mu glavu! – pa su mu je odsjekli.

Zatim su mu doveli jednog čovjeka koga je silno mrzio i jedva čekao da mu glavu odsiječe, jer mu se, kako su mu prenijeli, volio rugati na njegov račun šale zbijati. Zato je odmah, čim ga je ugledao rekao:
- Ah, sada pred sobom vidim junačinu za koga ne vjerujem da će priznati da je nevjernik?! – pa je ovaj rekao:
- Nemoj ti mene zavaravati i na propast navoditi! Ja priznajem da sam najveći nevjernik na Zemlji, veći i od faraona koji je šatore imao! – pa ga je Hadždžadž oslobodio, iako je bio žedan njegove krvi.
Vijesti o užasnom pokolju u kome je glavu izgubilo nekoliko hiljada čvrstih i čestitih vjernika, a nekoliko hiljada je uspjelo sačuvati priznajući pod prisilom za sebe da su nevjernici, brzo se proširila na sve strane.

Seidu b. Džubejru je bilo jasno da, ukoliko padne Hadždžadžu u ruke, neće imati više od dva izbora: ili da pusti da mu odrubi glavu, ili da, sam za sebe, prizna da je nevjernik, ato nijedno nije htio.

Zato je, nakon dugog razmišljanja, uvidio da bi mu bilo najbolje napustiti Irak i negdje se povući od očiju javnosti.

Zato je odmah napustio Irak i dugo se vremena po Allahovoj zemlji skrivao od Hadždžadžovih uhoda, sve dok se na kraju nije nastanio u jednom malom selu u blizini Mekke. Tako je proveo punih deset godina u nadi da će vrijeme u Hadždžadžovu srcu ugasiti razbukatlu vatru osvete i izbrisati mržnju prema njemu.

Međutim, iznenada se desilo nešto što niko nije mogao očekivati. Naime, za novog namjesnika Mekke došao je jedan još od ranije odanih sluga Emevija, Halid b. Abdullah el-Ksri. Čuvši za tu vijest i znajući, od ranije, za njegovu podlost i pokvarenost, iz bojazni da mu se od novog namjesnika šta ružno ne desi, prijatelji su Seidu b. Džubejru savjetovali:
- Onaj pokvarenjak je došao u Mekku, pa se, tkao nam Allaha, brinemo za tvoju sigurnost. Poslušaj nas i odmah napusti ovo mjesto!
Na to im je on odgovorio:
- Tako mi Allaha, bježao sam i skrivao se toliko dugo da me je Allaha više stid bježati! Zato sam čvrsto odlučio ostati ovdje, pa neka Allah od mene radi šta hoće!

I doista, pokazalo se da se Halid ni za dlaku nabolje niej promijenuo, nego da je još gori i pokvareniji, nego što je svije tmislio, postao, jer čim je saznao gdje se Seid b. Džubejr skirva, odmah je tamo poslao četu vojnika i naredio im da ga uhapse, stave u okove i sprovedu Hadždžadžu u grad Vasit u Iraku.
Vojnici su, kada su došli, sa svih strana opkolili kuću, uhapsili ga, na ruke mu, na očigled njegovih prijatelja, stavili okove i rekli da su dobili zadatak da ga sprovedu do Hadždžadža. Seid b. Džubejr ih je mirno, bez imalo straha i uzrujavanja, dočekao, a zatim se okrenuo prema svojim prijateljima i rekao:
- Znao sam da ću poginuti od ruke toga tiraninia! Jednom sam, zajedno sa dva svoja prijatleja, cijelu noć proveo u ibadetu. Nikada kao tada nismo osjetili takvu slast ibadeta, p smo Allaha, onako predano i skrušeno, dugo i dugo molili, da bi Uzvišenog na kraju zamolili da nam da da svi poginemo kao šehidi. Obojica mojih prijatelja već su odavno među šehidima. Jedino sam ja još živ i jedva čekam kada ću im se pridružiti.
Samo što je ovo izustio, pred njega je istrčala njegova mala kćerka pa je, vidjevši mu ruke u okovima, prišla, uhvatila se za njega i briznula u plač, a on ju je polahko od sebe odvojio i rekao joj:
- Kćeri, idi i kaži majci da će naš sljedeći sastanak – ako Bog da – biti u Džennetu!

Kada su vojnici ovog velikog, pobožnog, skromnog, čestitog i bogobojaznog učenjaka, doveli u grad Vasit, pravo su ga odveli kod Hadždžadža koji ga je, kada su ga izveli pred njega, samo pogledao i pun mržnje i pakosti upitao:
- Kako se zoveš?
- Seid b. Džubejr – odgovorio je.
- Nije nego, Šekil b. Kusejr - dobacio je.
Na to mu je Seid rekao:
- Valjda moja majka zna bolje od tebe kako se zovem?
Zatim ga je Hadždžadž upitao:
- Šta kažeš o Muhammedu?
- Misliš na Muhammeda b. Abdullaha, sallallahu alejhi ve sellem – upitao je Seid b. Džubejr.
- Jeste – odgovorio je.
- Kažem da je najodabraniji čovjek i vjerovjesnik. Najbolji od svih ljudi koji su ikada rođeni i koji će se roditi. Preno je Objavu i ispunio emanet. Bio je i ostao odan Allahu, Njegovoj knjizi i prema svim vjernicima – muslimanima – odgovorio je.
- Šta kažeš za Ebu Bekra? – upitao je.
- Kažem da je bio istinoljubljiv i prvi nasljednik Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, te da je časno živio i kao hvaljen otišao. Nastavio je praksu Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i ništa u vjeri nije mijenjao – odgovorio je.
- Šta kažeŠ za Omera? -  upitao je:
- Kažem da je sa njime Allah razdvojio istinu od neistine, da je bio odabran kod Allaha i Njegova Poslanika, da ni on ništa nije mijenjao od prakse svoja dva prethodnika, te da je časno živio i kao šehid poginuo – odgovorio je.
- A šta kažeš za Osmana? – upitao je:
- Kažem da je sam opremio čitavu vojsku u godini nestašice, za stotinu deva otkupio bunar Rume u Medini, dao da muslimani besplatno sa njega crpaju vodu za svoje potrebe i tako sam sebi otkupio kuću u Džennetu. Zatim, da je zet Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve selle, da ga je Vjerovjesni, po objavi sa nebesa, dva puta svojim kćerima ženio, te da je ubijen ni kriv ni dužan – odgovorio je.
- A šta kažeš za Aliju? – upitao je:
- Kažem da je amidžić Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, mladić koji je prvi primio Islam, muž djevice Fatime, te Hasanov i Husejnov otac, dvojice prvaka mladića u Džennetu – odgovorio je.
- Koje su ti se halife iz porodice Emevija najviše dopale? – upitao je.
- Oni s kojima je njihov Stvoritelj najzadovoljnij – upitao je.
- To zna samo Onaj koji zna šta su u sebi krili, a šta u javnosti pokazivali – odgovorio je.
- A šta kažeš o meni? – upitao je.
- Kažem da o sebi najbolje znaš sam ti – odgovorio je.
- Ne to, nego hoću da mi ti kažeš šta o meni misliš? – upitao je.
- Dobro, samo se onda nemoj ljutiti ako ti bude krivo, a ne bude drago! – odgovorio je.
- Ipak, moram to iz tvojih usta čuti – rekao je.
- Zasigurno znam da radiš suprotno onome što u Allahovoj Knjizi piše i da posežeš za stvarima kojima se hoćeš uzdignuti, ne znajući da time u propast srljaš i da te, upravo to, u džehennemsku provaliju gura – odgovorio je.
- Tako mi Allaha, glavu ću ti odsijeći! – rekao je.
- Onda ćeš ti meni pokvariti ovaj, a ja tebi onaj svijet – odgovorio je.
- Sam sebi odaberi kako ćeš da te ubijem! – rekao je.
- Ne, nego Hadždžadžu, odaberi sam ti, jer tako mi Allaha, kako god me ubiješ, tako će isto i tebe Allah ubijati na onome svijetu! – odgovorio je.
- A šta misliš kako bi bilo da ti oprostim? – upitao je.
- Oprost je od Uzvišenog Allaha i ti sa tim nemaš ništa – odgovorio je.
Na to je Hadždžadž, sav od bijesa, povikao:
- Mladiću, daj sablju i kožu!
Seid b. Džubejr se samo osmijehnuo, pa ga je Hadždžadž upitao:
- Čemu se smiješ?
- Pomislo sam koliko si samo prema Allahu drzak, a On prema tebi blag! – odgovorio je, pa je Hadždžadž još više pobijesnio i povikao:
- Mladiću, odsijeci mu glavu!
Na to se Seid okrenuo prema Kibli i izgovorio riječi uzvišenog:
“Ja okrećem lice, kao pravi vjernik, prema Onome koji je nebesa i Zemlju stvorio, ja nisam od onih koji Njemu druge ravnim smatraju!” , pa je Hadždžadž povikao:
- Zakrenite mu lice od Kible!
Na to je Seid izgovorio riječi Uzvišenog:
Kuda god se okrente, pa – tamo je Allahova strana!  – pa je Hadždžadž povikao:
- Oborite ga na zemlju!
Na to je Seid izgovorio riječi Uzvišenog:
Od nje smo vas stvorili, u nju ćemo vas vratiti i iz nje ćemo vas ponovo izvesti!  – pa je Hadždžadž povikao:
- Odsijecite glavu Allahovu neprijatelju! Nikoga nisamvidio da se tako brzo kao on prisjeća kur’anskih ajeta.
Na to je Seid digao ruke i zamolio:
- Bože, ne dozvoli da u Hadždžadžove ruke poslije mene iko više dopadne!

Nije prošlo ni punih petnaest dana od Seid b. Džubejrova pogubljenja, kada je Hadždžadža počela hvatati groznica. Bolest se, iz dana u dan, pogoršavala i smrta mu se agonija sve više približavala.
Ubrzo je počeo gubiti svijest i to tako da bi povremeno bio u komi, pa ponovo dolazio sebi i tako redom.
Kada bi pao u komu, činilo bi se kao da je zaspao, a onda bi se, iznenada, sav isprepadan probudio, vičući na sav glas:
- Upomoć! Seid b. Džubejr hoće da me udavi!
- Upomoć! Seid b. Džubejr me pita zašto sam ga ubio!
Zatim bi počeo plakati i govoriti:
- Šta ja imam sa Seidom b. Džubejrom?
- Što će ovdje Seid b. Džubejr?
- Vodite od mene Seida b. Džubejra!!!
Nakon što je na velikim mukama umro i nakon što su ga u zemlju zagrnuli, jedan ga je od dobrih ljudi u snu vidio i upitao:
- Hadždžadžu, šta je sa tobom Allah uradio zbog onih koje si, ni krive ni dužne, pobio? – pa mu je odgovorio:
- Za vakog me je čovjeka po jednom ubio na isti način na koji sam ja toga čovjeka ubio, osim za Seida b. Džubejra. Za njega me je ubio sedamdest puta.

Knjiga “Iz života tabi’ina” Autor: Dr. Abdurrahman Ra’fat el-Beša
Str. 132 - 143

  1Gafir, 70-72
  2Namjerno je izvrnuo njegovo ime i umjesto Seid (Sretnik) rekao je Šekij (Nesretnik).
  3El-En’am, 79
  4El-Bekare, 115
  5Ta-ha, 55