mar 31 2008

“Safijja je prva muslimanka koja je, braneći Allahovu vjeru, ubila mušrika.” Ko je ta razborita i mudra žena kojoj su i ljudi pridavali ogromnu pažnju? Ko je ta hrabra sahabijka, koja bijaše prva žena muslimanka što je ubila mušrika? Ko je ta odlučna žena koja je muslimanima odgojila i podigla prvog borca što je potegao sablju na Allahovom putu?

 

 

To je Safija bint Abdulmuttalib, Hašimijka i Kurejšijka, tetka Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem. Slava je okružila Safiju bint Abdulmuttalib sa svih strana: Njen otac bijaše Abdulmuttalib ibn Hašim, djed Vjerovjesnikov i čuveni uglednik iz plemena Kurejš. Njena majka je Hala bint Wehb, sestra Amine bint Wehb, Vjerovjesnikove majke.

Njen prvi muž je bio Haris ibn Harb, brat Ebu Sufjana ibn Harba, poglavara plemena Benu Umejje. Ovaj muž joj je umro, a njen drugi muž je bio Awwam ibn Huwejlid, brat Hatidže bint Huwjlid, najčasnije žene od svih Arapa u džahilijjetu, i prve majke pravovjernih u Islamu. Njen sin Zubejr ibn Awwam je bio pomagač Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem. Pa zar poslije ovakve časti ima neka čast koju bi duša poželjela, osim časti vjere – imana. Safiji je umro i drugi muž Awwam, a njoj je ostavio malo dječaka Zubejra kojeg ona othrani u bijedi i teškoći.

Odgajala ga je kao ratnika i konjanika, a njegovu igru zamijenila je šiljenjem strjiela i zatezanjem lukova. Navikla se da ga sprema u najveće opasnosti i da ga uvlači u teške situacije. (…)
A kada je Allah poslao svoga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sa vjerom istine i pravde, te ga zadužio da ljude opominje i obveseljuje, naredio mu je da počne sa svojim najbližima. On sakupi pleme Abdulmuttalib: žene i muškarce, stare i mlade, pa im reče: “O Fatima kćeri Muhammedova, o Safija kćeri Abdulmuttaliba, o pripadnici Abdulmuttalibovog plemena! Zaista vam ja kod Allaha ništa ne mogu pomoći.”

Onda ih pozva u vjeru u Allaha, te ih poče podsticati na priznanje njegovog poslanstva. Od njih se Allahovom svjetlu odazvaše oni koji se odazvaše, a svjetlu okrenuše leđa oni koji odbiše da ga slijede. Safija bint Abdulmuttalib bijaše među onom prvom skupinom vjernika i iskrenih sljedbenika Poslanikovih. Tada se Safija okruni slavom sa dvije stvari: uglednim porijeklom i islamskom veličinom. Safija bint Abdulmuttalib se sa svojim dječakom Zubejrom ibn Awwamom priključi svijetloj povorci, podnoseći sve ono što su podnosili prvi muslimani, kada je u pitanju zlostavljanje, tiranije i progoni od strane Kurejšija.

Kada je Uzvišeni Allah dozvolio svome Poslaniku i vjernicima koji bijahu uz njega da učine Hidžru u Medinu, ugledna Hašimijka ostavi i Mekku sa svim lijepim uspomenama i sve časti i ugodnosti koje je imala, te se uputi u pravcu Medine čineći Hidžru Allahu i Njegovom Poslaniku. I pored toga što je plemenita sahabijka tada bila zašla u šezdesete godine svoga sretnoga života, onaje i na polju džihada dala određene zasluge koje historija i dan-danas spominje sa zahvalnošću i divljenjem.

Dovoljno će biti da navedemo samo dva takva slučaja, od kojih je jedan bio na Uhudu a drugi na dan Bitke na Hendeku. Na Uhudu je ona krenula u borbu na Allahovom putu skupa sa još nekoliko žena. Prenosila je vodu, napajala žedne, oštrila strijele i opravljala lukove. Osim toga, onaje svim svojim čulima pomno pratila bitku. To i nije čudno, jer na poprištu je učestvovao njen bratić Resulullah Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem.

Tu je bio i njen brat Hamza ibn Abdulmuttalib – lav Allahov. Tu je bio i njen sin Zubjer ibn Awwam, pomagač Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. U bici je, prije i iznad svega toga, odlučivano o budućnosti Islama kojeg je ona tako čvrsto prigrlila, i zbog kojeg je i Hidžru učinila. Tamo iza njega, gledala je ona put prema Džennetu.

Kada je primijetila kako se muslimani, izuzev nekoliko pojedinaca, rasipaju od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i kako mušrici svaki čas mogu doprijeti do Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i ubiti ga, ona baci posudu sa vodom na zemlju, skoči poput lavice koja je uznemirena, uze od jednog čovjeka koji je bježao, koplje pa krenu probijajući se kroz saffove i udarajući drškom koplja muslimanske borce. Usput im je govorila: “Teško vama, zar bježite od Allahovog Poslanika!?” Kada je Vjerovjesnik primijetio kako im se primiče, poboja se da će vidjeti svoga brata Hamzu, kojeg su mušrici ubili i još izmasakrirali, pa doviknu njenom sinu Zubejru: “Pripazi na majku Zubejre!” Zubejr dođe pravo pred nju i reče joj: “Vrati se majko, vrati se!” Ona mu uzviknu: “Skloni se ispred mene!” On reče: “Resulullah naređuje da se vratiš.” “A zašto?”, dodade ona, “pa ja sam već čula šta su uradili od moga brata, ali sve je to u ime Allaha.” Onda Vjerovjesnik reče Zubejru: “Pusti je, Zubejre!”, što on i uradi.

A kada se bitka završila Safija dođe do svoga brata Hamze, pa vidje kako mu je stomak rasporen, džigera iščupana, nos i uši odsječene, a luce uzudarano…Ona zamoli Allaha da mu oprosti pa dodade: “Sve je ovo radi Allaha i zadovoljna sam Allahovom odredbom. Tako mi Allaha, biću strpljiva i tražiti u svemu ovome nagradu samo od Allaha, i za brata i za sebe, ako Allah da.” Tako se Safija bint Abdulmuttali ponašala na Uhudu.

što se tiče njeno učešća na dan Bitke na Hendeku to je priča koja je isprepletena sa nitima oštroumnosti, snalažljivosti, odlučnosti i hrabrosti. Pa da čujemo kako tu priču bilježe historijska djela. Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, je imao običaj da, kada ide u neki pohod ili bitku, žene i sluškinje skloni u neki siguran zaklon, bojeći se da ih ne ugrozi kakav izdajnik u času kada nemaju zaštitnika.

Kada je došao nad Bitke na Hendeku on svoje žene, tetke i druge žene muslimanke odvede u zidine tvrđave Hassana ibn Sabita, koje je on naslijedio od svojih predaka, a koje, opet, bijahu najčvršće i najsigurnije zidine u Medini.

I dok su muslimani stražarili na rubovima hendeka iščekujući Kurejšije ili njihove saveznike, bijahu prezauzeti da bi i mislili na to da im neprijatelj ugrozi žene i sluškinje.

U samo svitanje, ili pred zoru te noći Safija opazi neku siluetu kako se kreće. Ona napregne i sluh i vid dok ne razazna nekog Jevrejina kako se šulja oko zidina, osluškujući i špijunirajući ne bi li nešto saznao. Ona shvati da je to uhoda kojeg su poslali da sazna ima li u utvrđenju muškaraca koji bi branili one unutra, ili su tu samo žene i djeca. Ona pomisli: “Jevreji iz plemena Benu Kurejza su prekršili ugovor između njih i Poslanika, i stavili se na stranu Kurejšija i njihovih saveznika, a protiv muslimana. Između nas i njih nema nijedan muslmian koji bi nas branio, a Resulullah i stali s njim iščekuju napad neprijatelja na Hendek. Pa ako ovaj uhoda uspije da svojim saplemenicima odnese podatke o stvarnom stanju, Jevreji će zarobiti i žene i sluškinje, što bi bio poguban udarac za muslimane.” Zato ona požuri pa stavi mahramu, stegnu svoju odjeću oko pasa, uze neki kolac i polahko se spusti do vrata na utvrđenju. Onda ih oprezno i bez buke otvori te poče pažljivo posmatrati neprijatelja.

Kada osjeti da je došao najpogodniji čas za napad, ona skoči hrabro i odlučno i tako ga snažno udari kocem da ga odmah sruši na zemlju. Onda ga udari i drugi i treći put, tako da ga brzo usmrti. Zatim hitro uze nož koji je nosila sa sobom pa mu odrubi glavu i baci je sa vrha utvrđenja. Glava se otkotrlja pravo pred ostale Jevreje koji u podnožju bijahu u zasjedi iščekujući vijesti od svoga uhode. Kada vidješe glavu svoga druga rekoše: “Sada smo se uvjerili da Muhammed nije ostavi žene i djecu bez straže!” Onda se brzo vratiše odakle su i došli.

Neka je uzvišeni Allah zadovoljan sa Safijom bint Abdulmuttalib, jer ona uistinu bijaše svijetli primjer žene muslimanke. Odgojila je svoga sina jedinca najbolje što je mogla.

Nakon pogibije svoga rođenoga brata dostojno je za njim osaburila. Više puta je nailazila na teške kušnje, ali se pokazala kao hrabra, odlučna i razborita žena. A historija je u svojim najvjetlijim stranicama zabilježila to da je Safija bint Abdulmuttalib prva žena koja je u Islamu ubila nevjernika!

< «		» >