Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je kazao: “Pa kada bi sva stvorenja htjela da ti neku korist, koju ti Allah nije odredio, pribave – ne bi bili to u stanju. I kada bi htjeli da ti neku štetu, koju ti Allah nije odredio, nanesu – ne bi bili u stanju.” Sto znači, da je sve ono što roba, na dunjaluku, pogodi od nedaća ili pak pomiluje od koristi, sve mu je to određeno. Nije moguće da ga zadesi bilo što od onoga što mu nije zapisano, to mu nisu u stanju pribaviti,

ma koliko se trudili, svi ljudi kada bi se sastali. Na ovo navedeno značenje u hadisu ukazuju i Allahove riječi: “Reci: Dogodit će nam se samo ono što nam Allah odredi.” (Prevod značenja, Et-Tewba, 51)
Kao i Njegove riječi: “Nema nevolje koja zadesi Zemlju i vas, a koja nije, prije nego što je damo, zapisana u Knjizi.” (Prevod značenja, El-Hadid, 22)
A i ajet: “Reci: “I da ste u kućama svojim bili, opet bi oni kojima je suđeno da poginu na mjesta pogibije svoje izišli.” (Prevod znacenja, Ali Imran, 154)
Imam Ahmed bilježi hadis kojeg prenosi Ebu-Derda, r.a., u kojem Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, veli: “Svaka stvar ima svoju suštinu (hakika), a rob neće postići suštinu imana sve dok ne bude znao da ga nije moglo zaobići ono što ga je pogodilo, niti ga je moglo pogoditi ono što mu nije propisano.” (Ahmed, 6/441-442; Ibn Ebi-Asim u djelu Es-Sunne 246 i Et-Taberani kao što se navodi u djelu El-Medzmea’ 7/197, a lanac prenosilaca mu je dobar (hasen).  Također, po značenju sličan hadis koji prenosi Zejd ibn Sabit, r.a., bilježe i Ebu Davud i Ibn Madždže. (Ahmed 5/185, 179; Ebu-Davud 4699; Ibn Madzdze 77; Ibn Ebu Asim u djelu Es-Sunne 245; Et-Taberani u djelu El-Kebiru 5/178; Ibn Hibban 1817, a lanac prenosilaca mu je dobar (hasen)).

Znaj, da se cjelokupni Vjerovjesnikov, sallallahu alejhi ve sellem, savjet Ibn-Abbasu, radijallahu anhu, temelji na ovom principu. Sve što je rečeno prije i poslije ovoga grana se sa ovog stabla. Pa kad rob zna da ga nije moglo zadesiti od dobra, zla, koristi ili štete, osim samo ono što mu je Allah odredio, i da sva stvorenja, makar se međusobno i potpomagala nisu u stanju promjeniti određenje, i nisu u mogućnosti van određenog nikakvu korist pribaviti, robu je tada sasvim jasno da je jedino Uzvišeni Allah: Ed-Darr (Onaj koji štetu spusta), En-Nafi’ (Onaj koji korist pribavlja), El-Mu’ti (Onaj koji daje) i El-Mani’(Onaj koji uskraćuje).

Pa kad rob to sve zna, onda ga to obavezuje da vjeruje samo u Allaha, da jedino od Njega pomoć traži, da samo od Njega moli, da se samo Njemu povinuje i da samo Njega skrušeno priziva. Kao i da samo Njemu ibadet čini i da se samo Njemu pokorava, jer se Obožavanom usmjerava zato što jedino On može korist pribaviti i štetu otklonuti. Zbog toga Uzvišeni Allah prekorava one koji se klanjaju onima koji ne mogu nikakvu korist pribaviti, niti mogu ikakvu štetu odagnati, niti obožavateljima išta mogu značiti.

Nastavit će se inšaAllah

< «		» >