20 april 2007 je datum kojeg će se najduže sjećati oni koji su preživjeli njegov veliki događaj! Bio je to petak, prije sabaha ili oko sabah namaza, policija je upala u kuću u kojoj su se skrivali neki mudžahidi i tom prilikom ubila jednog, a drugog ranila. “Allahu ek’ber, Allahu ek’ber, Allahu ek’ber!”- bile su riječi mudžahida kojem je došao melek smrti. Njegove dove najzad su uslišane i njegovo lice sad je nasmijano.

Preselio je na Allahovom putu, a ima li veće sreće od toga?! Život je posvijetio radu na Allahovom putu. Nije žalio ni truda, ni imetka, ni porodice, a ni sebe samog da uloži za ovaj din. Tog lijepog dana, tog petka, njegova hanuma i maleni sin nisu bili s njim, bili su daleko.

Svi su oko njih znali sta se dogodilo ali su šutjeli. Javljeno joj je da je umro njen svekar i da treba poći kući, ali posle višečasovnog maltretiranja na granicama, stigla je kući i na vratima zatekla iznenadjujući prizor. Njen svekar, sav u suzama bio je živ i zdrav, zbunila se i upitala:”Pa ko je onda umro?!” Kroz glavu joj je prolazilo stotinu misli o tome ko bi to mogao biti? Mislila je na sve druge osim na svog muža, mislila je da njega nikad neće naći ti odvratni mušrici. Ali, njene misli ubrzo prekide nježni glasić njene sestre: “ Sekice moraš biti jaka, tvoj muž je zašehidio, inšaAllah!” Srce joj je zastalo na tren, mislila je da nije dobro čula, ali se ubrzo vratila u stvarnost i prošaptala: “ Inna lillahi we inna ilejhi radži’un!”

Ušla je nakon nekoliko sati kod njega u sobu, dotakla mu je lice, bilo je hladno ali nasmijano i jako lijepo, čak je izgledao ljepše nego kad je bio živ. Bio je tako bijel da joj se činolo da sija, a prostorija u kojoj je boravio mirisala je na neki misk, ali takav misk (parfem) nikad nije imala. Bio je umotan u neko ćebe, a to ćebe bilo je natopljeno krvlju, ali ta krv nije mirisala na krv, već na onaj prelijepi misk koji se osjećao po cijeloj prostoriji.
Dženaza je pošla, braća su ga iznijela žureći da ga ponesu što prije, a dženazu je nadletao golub takve bjeline da se jedva moglo gledati u njega, skoro su svi to vidjeli i jedva se suzdržavali da ne poviču:” Vidite onog goluba!”

Dženaza je otišla, ljudi su se razišli, a soba je i dalje mirisala, oprali su ćebe, ali miris nisu mogli sprati s njega, čak ni danas poslije pune dvije godne, to ćebe miriše istim intenzitetom. Mali sinčić, je porastao, a majka ovog mudžahida i šehida ostala je jaka i nepokolebljiva.Ona je žena koja se žali samo Allahu i koja pomoć traži samo od Allaha subhenhu ve te ala. A hanuma je ostala da sabura i čuva imetak i čast ovog šehida u nadi da će jednom, kad preseli, biti njegova kraljica u Džennetu.

< «		» >