Historičari navode da je Alija ibn Ebu Talib, radijallahu anhu, krenuvsi u rat izgubio svoj štit. Nakon što se rat završio i on se vratio u Kufu, našao je svoj štit kod nekog Židova koji ga je prodavao na pijaci. Alija mu je rekao: "Židove, ovaj štit je moj štit, nisam ga ni prodao ni poklonio." Židov mu reče: "Ovo je moj štit i u mojoj je ruci."

"Sudit ćemo se pred kadijom (islamskim sudijom)", reče Alija.

Zatim je došao kod Surejha i sjeo njemu sa strane, a Židov je sjeo ispred Surejha. Surejh se obrati Aliji: "Zapovjedniče vjernika!", a on se odazva: "Da, i kažem da je ovaj štit koji je u ruci Židova moj štit, nisam ga prodao niti poklonio." Surejh upita: "Sta kažeš ti, Židove?"

"Moj je štit i u mojoj je ruci", odgovori.
Surejh ponovo upita: "Imaš li dokaz, vladaru vjernika?"
"Da, Kunbur i Hasan mogu posvjedočiti da je štit moj", reče Alija.
Surejh doda: "Ali svjedočenje sina za svoga oca nije dozvoljeno!"

Alija reče: "Zar čovjek koji će biti stanovnik Dženneta ne može svjedočiti!? Čuo sam Allahovog Poslanika, alejhis-selam, kako kaže: Hasan i Husejn su prvaci mladića u Džennetu. Židov na to reče: "Njegov je sudija presudio u moju korist, njegov je sudija presudio protiv njega! Svjedočim da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik, i svjedočim da je ovaj štit tvoj štit. Naime, jahao si na svojoj sivoj devi uputivši se ka Siffinu. On ti je u noći ispao i ja sam ga uzeo." Poslije je taj Židov išao s Alijinom vojskom i borio se protiv haridžija u Nehrevanu i tu je poginuo.
(Bilježi Ebu Nuajm u djelu El-Hil'je, kako to navodi Sujuti u Džamius-sagiru, 4/495)