dec 6 2011 Jedna od istaknutih žena u nauci bila je i kćerka Seida bin El-Musejjeba, najvećeg učenjaka svoga vremena, koji je odbio da uda svoju kćer za sina vladara pravovjernih Abdul-Melika bin Mervana i udao je za jednog od svojih čestitih učenika, a to je Abdullah ibn Veda’a. Kada je Abdullah ušao kod svoje žene, uvjerio se da je to jedna od najljepših žena, jedna od onih koje najviše znaju napamet iz Allahove Knjige i najbolje poznaju sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i bračno pravo. Kada je svanulo  Abdullah je krenuo da izađe, a ona ga upita: “Kuda ćeš?”Odgovorio joj je: “Idem kod tvoga oca Seida bin el-Musejjeba…da steknem znanje.” Na to je rekla: “Sjedi. Ja ću te naučiti onome što zna Se’id.” Cijeli mjesec Abdullah nije prisustvovao naučnoj halki, zadovoljavajući se znanjem ove žene koja je znanje stekla od svoga oca.
Jedna od ovih darovitih žena – učenjaka jeste i Fatima bint Alauddin es-Semerkandi, kćerka autora djela “Tuhfetul – fukaha,” koji je umro 539 godine po hidžri. Bila je veoma učena pravnica, a učila je od svog oca i naučila njegovo djelo napamet. Otac ju je udao za svog učenika Alauddina el-Kasanija koji je bio upućen u dvije znanosti: usulul fikh i fikh. Napisao je svoju veličanstvenu knjigu “Beda’us-sanai’i,” koja je komentar djela “Tuhfetul fukaha.” Ovo je djelo izložio svom učitelju, koji se veoma obradovao i učinio to djelo mehrom svojoj kćeri, koji su tražili mnogi vladari, ali ju njen otac nije dao njima, već je svome učeniku dao prednost nad njima. Pravnici njegovog vremena govorili su: “Prokomentarisao je njegov ‘Tuhfetul-fukaha,’ a on ga je oženio svojom kćeri.” Prije udaje, pomagala je svome ocu pri izdavanju fetvi, te se tako na njima pojavljivao njen rukopis i rukopis njenog oca. Pošto se udala za vlasnika “Bedai’us-sana’i”, javljale su se fetve na kojima je bio njen rukopis, rukopis njenog oca i rukopis njenog muža. Njen muž je griješio i ona bi ga ispravljala.
Tuhfeti-fukahai, 1/12

Ibn Sa’d je jedan dio svoje knjige “Et-Tabekatu” posvetio ženama prenosiocima hadisa u kojem navodi više od 700 žena koje su prenosile hadis od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovih pouzdanih ashaba. Od njih hadis prenosi skupina vjerskih učenjaka i imama.

El-Hafiz Ibn-Asakir, koji je umro 571 godine po hidžri, bio je jedan od najpouzdanijih i najiskrenijih prenosilaca hadisa pa je po tome čak dobio nadimak “hafiz ummeta.” On je među svojim šejhovima i učiteljima imao čak preko 80 žena. Ako znamo da ovaj učeni čovjek nije napustao istočni dio islamske države, jer nije isao u Egipat niti Maroko i Andaluziju, a to su zemlje u kojim najviše ima učenih i sposobnih žena, onda moramo znati da je broj učenih žena muslimanki, koje nije sreo, veći od broja onih koje je sreo i od kojih je učio.
Među formulacijam a kojima su se služili učenjaci u hadiskim knjigama, nalazimo i sljedeću: “Haddesetni eš-šejha el-musnida es-saliha, Fulana bint Fulan.” Među svijetla imena žena prenosioca hadisa, koja navodi El Buhari, spadaju: Sittul – Vuzera’Vezira bint Muhammed bin Omer bin Es’ad bin el-Munedždža et-Tenvihijje i Kerima bint Ahmed el-Mirvezijje. Njih spominje Ibn Hadžer el-Askalani u predgovoru svoje knjige “Fethul-bari.”
Fethul-bari, 1/7

Ono što stranicu žene muslimanke čini jos blještavijom, ljepšom i čistijom, jeste činjenica da je bila iskrena i povjerljiva u svojim predanjima hadisa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, daleko od potvore i sumnje do te mjere da mnogi muškarci nisu uspjeli doći do tog stupnja. O tome svjedoče riječi imama El-Hafiza ez-Zehebija, koji u svojoj knjizi “Mizanul-i’itidali fi nakdi ridžalil – hadisi” iznosi 4000 osumnjičenih ravija – muškaraca, a zatim slijede njegove riječi: “Ne znam ni za jednu ženu koja je osumnjičena niti za neku ženu koju su izostavili.”
Mizanul-i’tidali, 3/395

< «		» >